Blato: vinska priča koja traje stoljećima
Od suhozida na blatskom polju do podruma u kojima danas odležavaju cetinka i plavac — povijest vinogradarstva u Blatu priča se kroz generacije.
Blato je jedno od najvećih naselja otoka Korčule, smješteno na njezinu zapadnom dijelu, u zaleđu daleko od očiju turističkih lučica. Upravo ta udaljenost od mora, koja nekome izgleda kao mana, bila je blagoslov ovoga kraja: zaštićena polja, dovoljno sunca i dovoljno strpljenja. Na tom su se tlu stoljećima uzgajale žitarice, masline i vinova loza — a vino je od najranijih dana bilo više od pića. Bilo je mjerilo doba, razlog za okupljanje i dijeljenje, dio svake veče i svake svadbe.
Blatsko polje, okovano suhozidima koji ga dijele na zaseoke i parcele, jedno je od najvažnijih svjedočanstava ljudskog rada na ovim prostorima. Svaki zid, svaka terasa i svaki puteljak koji danas vodi kroz vinograde posljedica su generacija rada — brata, djeda, susjeda. Stari blatski težaci znali su sve o svojim parcelama: koja uzdišu pod jugom, gdje se prva pojavljuje rosa i koje grožđe najprije sazrijeva. To znanje nije zapisano u knjigama, nego prenošeno rukama — s koljena na koljeno.
U 19. i 20. stoljeću vinogradarstvo bilo je gospodarski temelj Blata. Iz godina krize i bolesti loze kraj je izlazio kao što izlaze i njegovi vinogradi — rezidbom i vjerom u novu sezonu. Godine 1902. osnovana je vinarija koja i danas u svome imenu nosi tu godinu — Blato 1902 — svjedočanstvo da je vino u ovome kraju odavno bilo organizirana, zajednička priča, a ne samo obiteljski poduhvat.
Današnje Blato na tu baštinu nadovezuje se na nov način. Uz velike vinarije, u kraju raste i niz obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava — onih u kojima se vino radi po djedovu receptu, ali s novim znanjem i opremom. Dvanaest vinara općine Blato danas čini zajednicu koja autohtone sorte — pošip, cetinku, plavac mali, rukatac — vraća u čaše i predstavlja ih svima koji posjete ovaj dio Korčule.
Povijest vinogradarstva u Blatu, dakle, ne piše se samo u godinama i nadnevnicima. Piše se u dimenzijama podruma, u nizu etiketa i u ljudima koji svake jeseni vraćaju u vinograd ono što su od njega i dobili. To je priča koja još traje — i koju svaka nova boca nastavlja.